+385 (0)23 651 205

Top
 

KUD Radovin

KUD Radovin

Kulturno-umjetničko društvo „Radovin” osnovano je 1999. godine kako bi se od zaborava spasili stari običaji. Nekolicina mještana gotvo je cijelu zimu prikupljala dijelove stare nošnje, a tako i napjeve kojih su se stariji ljudi još sjećali. Prvi nastup održao se na Uskrs 1999. godine, izvodila su se kola i pjesme kojih su se mnogi sjećali, te se velik broj starijih ljudi uhvatilo pod ruku u kolo i zaigralo. KUD „Radovin” sudjelovao je već 2000. godine na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, te na Euharistijskom kongresu održanom ispred sv. Donata.

Nakon brojnih uspješnih nastupa, krenulo se u obnovu starih napjeva i tradicijske nošnje. Obuhvaćeni su razni segmenti ljudskog života u kojima se napjevi javljaju, od ljubavnih pjesama i pjesama u kolu do uspavanki i naricaljki. KUD „Radovin” nastupio je na mnogim smotrama i folklornim priredbama.

Radovinsko orcanje uvršteno je na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čime je zaštićeno jedno od najstarijih oblika višeglasja ojkanja. Orcanje je ostatak prastarog ilirskog i prailirskog pjevanja s područja antičke Dalmacije očuvano kroz aktivnosti KUD-a Radovin.

 

Radovinska nošnja

Kao prvi dio nošnje žene su oblačile guće jednostavne bijele pletene maje dugih ruka. Povrh guće, kao temeljno ruho nosila se košulja, u starije vrijeme od lana, kasnije od kupovne žutice ili sličnih bijelih materijala. Ukrašavala se crvenim vezom uz rubove rukava i ramena, te sprijeda z prsni otvor. Vez je izveden u jednostavnim geometrijskim motivima. Na košulju se oblačila carza – suknja s prslučićem, bez rukava, sprijeda otvoren u obliku slova „v”. Prslučić „oplećak” mogao je biti obrubljen crvenom vrpcom ili uz otvore rukava i uz prsne rubove crvenim koncem. Carza se krojila od modrog domaćeg sukna, a sezala je obično do iznad gležnja. Donji dio bio je sastavljen od „vera” – 4 ili 5 jednakih ravnih pola. Nabrana u struku na mrske po duljini je bila složena u nabore, a na donjem rubu bila je ukrašena „građom” – dugom trakom, na kojoj su bili našiveni crveni, žuti, zeleni i modri kvadratići.

Oko struka se usko stezala kanica, na krajevima koji su padali sa strane na bokove, visile su resice kite, a na suknji i carzi nosila se i „pregljača” dužine do ispod koljena. Na nogama su se nosile pletene vunene kalce, a na njih su se oblačili nazuvci. Na nazuvke se obuvao vilare – obrtnički izrađena i kupljena kožna obuća. Gornji haljetak u žena bio je mali, uski crni sukneni kaparanac, ili stupani aljčić dugih rukava. Kosa se češljala po sredini tjemena i plela u dvije pletenice koje su se zatim uvijale u krug oko glave. Od starinskog nakita uz ovu nošnju nosilo se kovane igle pribadače, a oko vrata se nosila ogrlica mrđele – od nanizanih staklenih zrnaca.

 

Stara muška tradicijska nošnja sastojala se od bijele košulje, lanene, ravnog kroja kao i kod žena, samo bez šarenog ili bijelog veza. Zimi se ispod košulja nosila pletena vunena maja dugih rukava – guća. Stariji tip hlača naziva se bevrenake, od crnog ili modrog sukna. O pasu su se vezivale kurdelom i stezale otkanim ili platenim pasom koji bi se savio i prekrižio sa strane. Na košulju se oblačio krožet bez rukava, od crvene, crne i modre vune, često nakićen šarenim vezom ili dugmadi od metalnog novca, po šest komada, poredanih u dva reda po prednjicama. Povrh svega nosio se haljetak dugih rukava koporan.

Muškarci su nosili kaput aljak od crne ili smeđe deblje ispredene vune dugačak do gležnja. Na glavi su muškarci nosili plitku malenu okruglu crvenu kapicu s crnim resama kitama koje su padale niz vrat. Još do polovice 20. stoljeća stariji muškarci su nosili zlatnu naušnicu, a redovito i brkove. Na nogama su nosili kalce i nazuvke, te opanke i kasnije vilare.